Jedan od mlađih gusinjskih lovaca Marjan Vukelj, još kao dvadesetčetvorogodišnjak počeo je ulaziti u tajne lova, i za relativno kratak period uspio je da ima zapažen učinak. Susretao sa sa svakom vrstom divljači na prokletijskim prostorima, a imao je i blizak susret sa medvjedom, koji se srećno završio. Ulovio je znatan broj divljih svinja i sitnije divljači, a dok je bila na lovačkom meniju za odstrijel, znao je odstrijeliti i divokozu. Jedino što nije imao prilike da niz cijev pogleda vuka, što je san svakog lovca.
Lovom je počeo da se aktivno bavi od 2006. godine, kada se i učlanio u gusinjsku Lovačku organizaciju „Maja karanfil”. Kaže, da je draž prema tom zanatu osjetio još kao bosonogi dječak posmatrajući s prozora kuće u svom selu Dolja, koje se nalazi baš u kutku lovišnih prostora, kako lovci idu u lov.
-Kako i vidite, kuća mi je na samim padinama planina Trojan, Popadija i Volušnica, kuda je i pravac prema živopisnim Grebajama, gdje i počinju lovišni prostori, i gdje su lovci uvijek bili često prisutni. Ovi prostori obiluju svim vrstama divljači, od zeca, lisice, vuka, svinje, medvjeda, te visoke divljači. Najviše volim lov na svinju i divokozu, s tim što se u zadnje vrijeme divokoza ne može loviti, a i za divlju svinju lov treba da se odobri. Ulovio sam do sada sedam svinja, desetak-dvanaest lisica, nekoliko zečeva... Zajedno sa društvom otišli bi i na divokozu, ali to sada mora s posebnim odobrenjem. Taj, kako se obično kaže, san svakog lovca da ulovi vuka, za sada mi se nije ostvario, ali biće vremena – kaže on. Posebno ističe suret s medvjedom.
-Šta reći za taj susret s medvjedom? Neopisiv doživljaj, on na oko pedeset metara od mene. Imam pušku i morao bih je upotrijebiti da se branim, ali srećom on se nije obazirao na mene, a ja se sjetih one narodne da pametniji popušta, ali čini mi se više od straha, a ne od nečega drugoga. Srećom, sve se završilo dobro, no, čovjek uvijek najduže pamti one loše ili dobre stvari – duhovito priča Marjan.
Od oružja kaže da ima karabin 30.06, sa optikom, koji je nabavio godinu nakon učlanjenja u Lovačku organizaciju, a na sitniju divljač kad se ide daju mu iz društva lovačku pušku sačmaru. Pored strasti lova na divlju svinju, obavezna je i šetnja lovištima bez oružja, s dvogledom i aparatom, da posmatra i ovjekovječi tu surovu divljinu i divljač i uživa u prijatnom ambijentu.
-Dešavalo se da u čoporu vidim i po pet,šest svinja, a u brdima poviše Vusanja uz samu granicu sa Albanijom, a i preko granice, i po 30 ili više divokoza, za šta imam svjedoke. Obično se kaže da lovci preuveličavaju, pa da ne bude da je i ova moja lovačka. Vuka bih obično vidio po jednog, kao i medvjeda. Svinja je ovdje u selu čest prolaznik, a i gost. Livade su od nje prosto prerivene, a velike štete pravi i usjevima. Psa nikada nijesam volio, pa ni držao, samo jedno kratko vrijeme, da probam, ali brzo sam ga prodao tako da sam s kerovima u lovu samo kad drugi povedu. Kome je kuća kao meni, što se kaže u samom lovištu, zvjerka se vidi i s prozora i ne može se biti ravnodušan prema lovu jer je to nešto što vuče, što čovjeka prosto mami u lov i iz toga se nikad ne može izvući. Ali, volim i da šetam i posmatram, a ne po svaku cijenu da lovim. U svemu treba biti umjeren – zaključuje priču Marjan Vukelj.N.V.